Mitovi i legende o slobodnom softveru

Želja mi je sa ovim člankom potaknuti širu javnost na razmišljanje, ne samo o svojim potrošačkim navikama i korisničkim slobodama, već i svom životu. Članak nosi ime mitovi i legende o slobodnom softveru jer u posljednje vrijeme slušam previše dezinformacija, mitova, legendi i laži oko slobodnog softvera, ne samo od njegovih protivnika već i od njegovih korisnika. Stoga će se prvi dio članka koncentrirati na razbijanje mitova dok ću se u drugome dijelu posvetiti više "teoriji".

 

Mitovi i legende o slobodnom softveru. Što on jest a što nije.

Nekoliko mitova i legendi se izrodilo kroz proteklih nekoliko godina. Nažalost i mnogi sami korisnici svojim neznanjem doprinose ovome negativnom trendu i lakšem širenju mitova.

 

1.) Slobodan softver je besplatan

Ovaj mit dolazi od pogrešnog tumačenja riječi free. Free u free software znači slobodan a ne označava engleski pojam za besplatno ( također free ). Već je dobro poznata izreka free as in free speech not free as in free beer. Čak dapače, sama GNU GPL licenca nigdje ne kaže da slobodan softver mora biti besplatan, već omogučava da za svoj kod naplatite cijenu koju želite sve dokle krajnji korisnik dobiva pristup izvornome kodu i sve dokle ima zajamčena sva korisnička prava. Ta korisnička prava su:

  • Sloboda pokretanja programa, u bilo koje svrhe (sloboda 0).
  • Sloboda proučavanja rada programa, i sloboda prilagodbe istog tako da vrši računalne aktivnosti kakve vi želite (sloboda 1). Pristup izvornom kodu je preduvjet za to.
  • Sloboda ponovne distribucije kopija kako biste pomogli svom bližnjemu (sloboda 2).
  • Sloboda distribucije kopija izmijenjenih verzija drugima (sloboda 3), čime cijela zajednica ima koristi od vaših izmjena. Pristup izvornom kodu je preduvjet za to.

Većina slobodnog i otvorenog softvera je besplatna jer to autori žele radi filozofije čega ćemo se dotaknuti nešto kasnije.

 

2.) Sharware i freeware su isto slobodan i otvoren softver

Freeware i sharware su zapravo sasvim drugačiji od slobodnog i otvorenog softvera. Freeware i sharware dolaze kao besplatan softver što sa slobodnim softverom ne mora biti slučaj. No važnije, oboje dolaze sa restrikcijama te korisnik nema nijednu od korisničkih sloboda omogučenih slobodnim softverom, te su najčešće besplatni samo za osobnu ili kućnu upotrebu dok kod sharware softvera ima i vremensko ograničenje unutar kojeg je u mogućnosti koristiti ga besplatno i u ne komercijalne svrhe.

 

3) Ne postoji podrška za slobodan softver

Ljudi, posebice obrtnici i voditelji poslovnih organizacija vole isticati ovaj mit. Ipak, ti ljudi vole znati da netko stoji iza programskih rješenja koja koriste te da netko garantira za njihovu sigurnost. No to im ne daje za pravo širiti laži o slobodnom i otvorenom softveru. Ovaj mit je izgleda proizašao iz činjenice da većinu koda razvijaju volonteri i entuzijasti. No to ne znači da taj kod nema vlasnika, svog autora. Kompanija ili pojedinac koji razvija određeni projekt uvijek stoji iza njega. Kompanije poput Mozille, Apache, RedHat i IBM su odličan primjer kompanija koje podupiru i razvijaju slobodan i otvoren softver a ujedno su i uzor u davanju korisničke podrške čiji model kopiraju mnoge kompanije specijalizirane na vlasnički softver.

 

4) Slobodan softver je težak za korištenje

U 9 od 10 slučajeva ova primjedba dolazi od korisnika koji nisu ni pokušali koristiti aplikaciju na koju se žale. Ono što bi zapravo trebali reći je

Ova aplikacija ima drugačije korisničko sučelje, treba mi određeno vrijeme da se priviknem.

No uostalom i aplikacije iz kataloga vlasničkog softvera u svakoj novoj inačici imaju drugačije sučelje te treba vrijeme da se korisnik privikne npr. na Office 2013 ukoliko je prije koristio Office 2007 ili na AutoCAD 2013 a taman se navikne  na AutoCAD 2012, ili kad korisnik prelazi na novu inačicu Windows operacijskog sustava. U tom slučaju nitko od njih neće reći kako je težak za korištenje već kažu da je drugačiji i kako treba određen vremenski period za privikavanje. No po čemu je to onda slobodan softver drugačiji? Tajna leži u korisničkom odbijanju i neinformiranosti.

 

5) Linux je besplatna zamjena za Windows, odnosno Linux je alternativa za Windows

Ovaj mit proizlazi od korisnika koji Linux koriste "prisilno" jer ne žele platiti za svoj operacijski sustav a dovoljno su osviješteni da znaju kako je piratski softver štetan i loš. Linux nije zamjena za Windows niti mu je to ikada bila namjena. Linux i Windows su dva sasvim različita koncepta. Windows je operacijski sustav tvrtke Microsoft namijenjen PC računalima dok je Linux kernel, baza operacijskog sustava a sam operacijski sustav sastavljen od Linux kernela, GNU paketa, c libova i kompajlera zove se distribucija.

 

Jedan od većih mitova koji se u posljednje vrijeme šire a polazište mi je u Ballmerovu proseru iz 2002. godine, je kako filozofija slobodnog softvera svoje temelje vuče iz komunističke teorije, odnosno pravog komunizma tj. marksizma te da jedino u društvu uređenom prema marksističkoj teoriji FLOSS može i zaživjeti. Stoga ću ovdije napraviti jedan rez te sa ovime mitom preći na drugi dio samog članaka gdje ću se posvetiti FLOSS filozofiji ali i analizi zaključaka koji dovode do ovog mita.

 

FLOSS i komunizam

Ovaj bizaran mit proizašao je iz ustiju Steve Ballmera 2002. godine u njegovom monologu vrijeđanja slobodnog softvera. Mnogi korisnici su ga kasnije prihvatili kao zdravo za gotovo te ga proširili do bizarnih razmjera počevši uspoređivati slobodan softver i marksizam uz argument kako se marksizam zalaže za ukidanje privatnog i uspostavu zajedničkog vlasništva, bez državljanstvo te bez klasno društvo koje se temelji na zajedničkom vlasništvu imovine i sredstava. Ovo baš i nema neke veze sa softverom a opet slobodan softver nije u vlasništvu svog naroda već je u vlasništvu svog autora dok korisnici imaju zagarantirane korisničke slobode.

Drugi pak kažu kako društvo temeljeno na pravom komunizmu odnosno marksizmu nije nikada ni postojalo te da ono što ljudi danas smatraju komunizmom su zapravo lenjinizam i staljinizam dok marksizam nije nikada zaživio. Čak daju i poveznice između komunizma i FLOSS-a, da su svi jednaki i da svi imaju jednaka prava.

Pa analizirajmo ove argumente. Istina. Prava komunistička država nikada nije postojala no mnoge su se poprilično približile.
Sam lenjinizam objedinjuje 30% marksizma a staljinizam 15%. Oboje su smatrali kako je pravi komunizam preokrutan a iz povijesti znamo kako lenjinizam i staljinizam spadaju među najokrutnije režime. Također države koje su se u vrlo visokom postotku približile pravom komunizmu su Kina, Kuba, Sjeverna Koreja, od čega upravo ova zadnja, Sjeverna Korea, prihvaća oko 60% pravog komunizma. Kad pogledam te ljude ne mogu reći da su sretni a još manje da su slobodni i da imaju slobodu izražavanja, govora i kretanja, no zato imaju slobodu teškog rada bez naknada u svrhu stvaranja bogatstva jedne obitelji.

Sam lenjinizam koji spada među najokrutnije režime ljudske povijesti je prema marksizmu ekstremno blag dok je za vrijeme staljinizma svega 10% stanivništva bilo u radnim kampovima, odnosno industrijskim armijama, dok bi prema marksizmu trebali biti svi bez obzira na spol, godine, bolest, fizičku i psihičku sposobnost.  Ni Staljin nije otišao tako daleko.

Dok je argument

FLOSS i komunizam su jednaki, svi su ljudi jednaki i imaju jednaka prava

smiješan. Naime FLOSS govori o slobodi ne o jednakosti. Sloboda govora, kretanja, sloboda informacija, sloboda izražavanja.  Samo budala može misliti da su svi jednaki i kako svi imaju jednaka prava. Već pri rođenju nisu svi rođeni jednaki. Nema ovo veze sa kapitalističkom teorijom. Neki od nas sposobni su završiti fakultete dok neki jedva završe srednju školu a treći pak nemaju nimalo sreće pa se rode sa nekim poremećajem. Neki od nas mogu ostvariti velike sportske rezultate dok drugi ne mogu pretrčati ni 10 metara. Ljudi se ne rađaju jednaki i nemaju iste sposobnosti. Pa odakle onda ideja da su svi jednaki i imaju jednaka prava? Osim ako u toj teoriji ne krije nekakva zamka. U društvu kakvoga je propovijedao Marx, u njegovoj industrijskoj armiji trebali bi postojati zapovjednici, generali, admirali,... uostalom kao i u svakoj vojsci. No ukoliko su svi jednaki i imaju jednaka prava, znači li to da su i svi generali? Upravo suprotno. Generali odnosno rukovoditelji su određeni, odabrani pojedinci iz društva. Na ako žele ostati na svom položaju trebaju smisliti neki način kako to ostvariti i zadržati položaj. No to je onda protivno teoriji marksizma, to onda nije više pravi komunizam. Zapravo pogrešno. Marx je mislio i na to pa se u njegovim radovima nalaze teoretski opisi kako postići ovaj cilj te upute o mučenju, zlostavljanju i nadzoru radnika odnosno stanovništva te teoretski uvod u gerilsko ratovanje i teror na stanovništvom.

Marx je opisivao savršeni državu, savršeno društveno uređenje, utopiju. Barem je za njega i njegove učenike to bilo savršeno društveno uređenje. Put ka postizanju utopijanstva sročio je u tri koraka.

  1. Potrebna je revolucija kako bi se svrgnuo trenutni režim i vlast. Marx je naglasio važnost ovog koraka i totalnoga uništenja vlasti kako bi se moglo prijeći na drugi korak.
  2. Diktator ili elitan vođa treba biti izabran i postavljen i treba mu biti pružena apsolutna kontrola i vlast nad državom, imovinom narodom te voljom i slobodom naroda. U ovome koraku građanstvo gubi sve svoje slobode i ljudska prava. Također se dešava i kolektivizacija privatnog vlasništva te ono postaje vlasništvo diktatora ili elitnog vođe, odnosno on njime upravlja u ime naroda. Kao i novcem. I ljudima.
  3. Postizanje Utopije. Ova faza nikada nije zaživjela jer da bi se sprovela treba, kako je Marx naglasio, pobiti sve protivnike komunizma, ne komuniste, sve one koji se zalažu za ljudska prava i slobode što bi dovelo komunističku partiju u prevlast te svu imovinu u njene ruke te bi moglo započeti stvaranje Utopije.

Marx čak daje i dodatnih deset točaka koje je potrebno sprovesti kako među faze u koracima 2 i 3 prije nego se uspostavi Utopija.

  • centralno kontrolirano bankarstvo
  • strogo kontrolirana edukacija
  • strogo kontrolirani rad
  • državno vlasništvo transporta i informacija
  • strogi nadzor informacija
  • ukidanje prava i sloboda
  • ukidanje nasljednog prava
  • ukidanje vjerskih sloboda i zabrana religija
  • visoki porezi svima radnicima
  • ukidanje privatnosti i privatnog vlasništva

U društvenom ustroju kakvoga Marx opisuje komunistička partija ima svu moć i kontrolu na imovinom, novcem i ljudima. Kako vlada daje zemlju i radna mjesta stvara se lažna slika jednakosti svih ljudi. U marksističkoj utopiji svi bi bili sretni, svi bi radili, međusobno dijelili imovinu, ne bi postojalo vlasništvo a komunistička vlast bi kontrolirala proizvodnju te određivala prava na edukaciju i pravo na život.

FLOSS za razliku od komunizma se zalaže za ljudska prava, zalaže se za slobode, najviše slobodu izražavanja, slobodu govora , slobodu kretanja, slobodu informacija i slobodu edukacije.

Zašto nitko ne zastrane, ne razmisli i zapita se kakav je to čovjek bio.  Imamo čovjeka koji je izmislio teoriju prema kojoj da bi se došlo da idealnog društvenog poretka treba proteći krv i treba ukinuti ljudska prava i slobode. Imamo teoriju koju tko god je pokušao sprovesti u dijelo rezultiralo bi milijunima nevinih ljudi ubijenih bez ikakvoga razloga, ljudi na kojima su vršeni najokrutniju eksperimenti i sve u svrhu postizanja idealnog društva. Pa kakvo je to idealno društvo? A što nam to tek govori o osobi koja stoji iza ove teorije? Je li i on još jedan opsesivni manijak opsjednut vlašću i kultom svoje ličnosti?
Bistra i pozitivna ličnost ili još jedan manijak? Kad bolje pogledam teoriju komunizma i pravi komunizam mogu samo uzdahnuti i reći hvala Bogu da nikada nije ni zaživio, jer kakve bismo tek tada strahote doživjeli.

Dakle, kad pobornici ovog mita i teorije počnu vući analogije komunizma i slobodnog softvera stvari ne postaju ništa bolje već se sve samo sve više komplicira. No to nam zapravo govori kako ti ljudi ni ne razumiju FLOSS ali ni komunizam. Mislim da bi većina njih ostala duboko šokirana činjenicom da je FLOSS zapravo prema pravome komunizmu previše radikalan i krajnje kapitalistički nastrojen. Kao što znamo softver objavljen pod nekom od licenca slobodnog softvera ima svog vlasnika, osobu koja polaže intelektualna prava na njega, to je autor softvera. Licencom pod kojom je objavljen korisniku su dana određena prava. Čak dapače, osnovan argument  pristaša pro-kumunist-teorije je spriječiti kapitalizam, odnosno borba protiv kapitalizma. Sama GNU GPL licenca ne zabranjuje zarađivanje na softveru i naplaćivanje istog, već su dani primjeri kako se može uspostaviti uspješan poslovni model baziran upravo na FLOSS filozofiji. Uostalom i sami smo svijedoci mnogih kompanija koje su prigrlile FLOSS filozofiju kao vrlo uspješan poslovan model. IBM i RedHat su odličan primjer istoga. FLOSS je daleko više kompatibilniji sa marketinški orijentiranom sistemu i društvu temeljenom na direktnoj demokraciji nego sa komunizmom u bilo kojem njegovom obliku. Zapravo je sam slobodan softver prekapitalistički orijentiran za komunizam. Zapravo kad pogledamo Marxove smjernice i korake za postizanje Utopije i utopijanskog društva, posebice o ukidanju privatnog vlasništva, sloboda i prava, možemo reći kako je upravo vlasnički softver taj koj je kompatibilan sa komunizmom.

 

Što jest slobodan softver?

Slobodan softver je softver koji daje nama, korisnicima, pravo na dijeljenje, pravo na prilagodbu i pravo na učenje. Naziva se slobodan softver jer je njegov korisnik slobodan, nema ograničenja korištenja.  Koristiti slobodan softver je odabir političkog i etičkoga karaktera, braneći pravo i potrebu za obrazovanjem.  Slobodan softver je postao institucija zajednice okupljene radi dijeljenja znanja i učenja.

Mnogi korisnici koriste zatvoren vlasnički softver, softver koji korisnicima brani njihove slobode i prava. Ako napravimo kopiju i damo je prijatelju time kršimo licencu te možemo krivično odgovarati. Ako nam određeni komad softvera neradi dobro ili nema svo što nam treba nemamo pravo izmijeniti ga prema našim potrebama. A na izvorni kod možemo zaboraviti. Problemu dijeljenja takvog softvera mnogi korisnici su priskočili uz pomoć korištenja piratskog softvera pravdajući se visokim cijenama vlasničkog softvera ili potrebe za učenjem no to nisu isprike za krađu.

Korporacije iza vlasničkog softvera često će špijunirati i pratiti svoje korisnike i njihovo ponašanje ( a kasnije ćemo vidjeti kako je radi ignorancije taj model umalo ušao i u FLOSS ) te vas spriječiti pri pokušaju dijeljenja sa drugima. Kako u današnje vrijeme računala predstavljaju nešto više od alata za posao jer radi današnjeg načina života o računalu ovisi protok informacija pa tako i naših privatnih, vlasnički softver je potencijalna opasnost za slobodno društvo te time nepoželjan gost. Nažalost u posljednje vrijeme i neki od pripadnika FLOSS zajednice u potrazi i težnjom za profitom počinju zanemarivati korisnika i njegove slobode.

Richard Stallman je jednom rekao kako je sloboda imati kontrolu nad svojim životom dok je moć imati kontrolu nad tuđim.  Sloboda je cilj i bit slobodnoga softvera. Da korisnik zna kako ga nitko ne prati i ne upravlja njegovim navikama.  Ponekad i sam izbor zna zbunjivati korisnika jer svaka distribucija predstavlja svoju određenu filozofiju te svoju interpretaciju slobodnog softvera pa tako imamo na biranje distribucije koje se ne srame pratiti korisnike ( Ubuntu ) te time narušavaju korisničke slobode što njih kao sustav više ne čini slobodnim softverom, distribucije koje poštuju tradiciju ( Slackware ) pa sve do distribucija koje se maksimalno trude pružiti što čišći i slobodniji sustav ( Debian ). Nije tajna da su Linux i slobodan softver poprilično kontroverzne tema pa čak i unutar FLOSS zajednice, posebice kad se pokrene pitanje koja distribucija je najbolja, bira li određena distribucija dobar put ili tko ima najbolji pristup korisnicima, sasvim sigurno je doći do prolijevanja krvi i žestokih svađa.  Kako bi se ovakve rasprave izbjegle pravilno je reći kako svi mi brinemo o slobodnom softveru, svatko na svoj način. No stvari u posljednje vrijeme znaju izmaći kontroli. Vrijeme je da zastanemo i promislimo što nam je važnije. Dali naša sloboda ili pak popularnost pod cijenu slobode.  Ovo je ključno pitanje za sve koji se žele uključiti u razvoj. Sloboda ili popularnost pod cijenu slobode? Za što se zapravo borimo? Što želimo postići?

Moj osobni cilj je upoznati širu javnost sa slobodnim softverom te prednostima koje on donosi.  U svakom slučaju važno je da sami definiramo što je nama važno i koji su naši prioriteti te da se ne zanosimo tuđim idealima i snovima. Slobodan čovjek upravlja svojim umom i emocijama.  Stoga zastanite na trenutak i zaista se zapitajete a zatim i iskreno odgovorite, što vam je važnije, sloboda ili popularnost pod cijenu slobode? Što ja očekujem od slobodnog softvera? Koji su moji motivi korištenja slobodnog softvera? Uzmite nekoliko minuta i razmislite. U ovakvim situacijama kad osoba misli da zna odgovor, on obično ne dođe. Kad ste sigurni da znate odgovor slobodno ga podijelite sa nama putem komentara.

Iako globalni, naša zajednica je i dalje mala te bi stvarno bila sramota da se međusobno svađamo jer svatko vruće na svoju stranu radi čistog nesporazuma oko jednostavnog pitanja poput što zapravo želimo, što nam je bitno.

 

 Reference:

Communist manifesto

Karl Marx - Kapital

Marx & Engels -  German ideology

GNU

FSF